|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovaj blog posvećujem svom životu; pisanju, slikanju i razmišljanju.
Isabella Lizzul (1994.-) je kreativna šesnaestogodišnjakinja koja pohađa Privatnu gimnaziju, autorica Bellinih priča. To je zbirka fantasy priča koju je odlučila izdati nakon završene Oš „Zamet“ u Rijeci. Danas se može pronaći u Striboru. Inače, gaji ljubav prema pisanju od melena te su njezini radovi objavljavani u školskim listovima. Piše fantasy, horore, drame... Član je laboratorija fantastike gdje razvija svoju kreativnost s ostalim članovima pod vodstvom Zorana Krušvara. Inače, u slobodno vrijeme voli čitati mange i gledati anime koji su joj veoma pomogli u pisanju ili rješavati psiho testove osobnosti i ličnosti. Također je osvojila sfericu (2010) za priču "Putovanje jednog fotona". Nada se da će jednoga dana ostvariti svoje snove i napisati knjige koje će otvoriti oči mnogima i prodrijeti im ravno do srca.
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr
Pisanje...
Bila sam klinka od nekih deset godina kada sam pogledala Miazakijev anime zvan "Spirited away." Tajanstvena fantasy priča i simpatični likovi u potpunosti su me očarali. Tada sam poželjela napisati priču, a zapravo, nikada nisam ni sanjala o tome da će pisanje postati dio mog života. Ispunila sam jedan deblji dnevnik i napisala priču "Legendarna ratnica" po uzoru na Sailor moon. Nažalost, dnevnik se izgubio. Obožavala sam čitati w.i.t.c.h časopis koji mi je dao inspiraciju da napišem niz priča (Treća dimenzija, Sve zbog jedne šalice, Grad duhova) koje sam također izgubila kako to već biva. Kasnije sam napisala priču "Tajna začarane planine" i "Priča o duhovima" koje su postale sastavni dio mog romana (Belline priče) zajedno s još nekim kraćim sastavcima koji se danas može naći u Striboru. Kasnije sam sudjelovala na sferakonskom natječaju gdje sam osvojila treće mjesto i uskoro shvatila da sam napravila pogrešku izdajući knjigu pošto ima u njoj još toliko toga što bih sada znala mnogo bolje opisati i popraviti. No dobro, to je prvijenac, stil pisanja mi se znatno promijenio, a teme postale dublje, prožete notom mističnosti. Uglavnom pišem fantasy i horor, znači, spominju se vampiri, demoni i svakojake aždaje, naravno, tu je odmah i gotika koja upotpunjuje priče. U slobodno vrijeme bavim se crtanjem mitoloških bića i fan sam žestoke glazbe. Od autora najčešće čitam Viktoriu Faust, Annu Rice, Brama Stokera. Od novijih knjiga preporučila bih vam Vodorigu. Slobodno se javite vi koji pišete ili mislite izdavati knjige ili pak čitate tu tematiku.
Putovanje jednog fotona
Namjeravala sam obići omiljene djelove univerzuma već drugi puta, ali odustati ću od toga i krenuti putovati vlastitim mislima, pustiti ih da me vode prema ljudskom svijetu čiji sam i ja zapravo dio. Nekada sam bila čovjek, ali nakon iznenadne smrti otvorila sam vrata pakla i bila pretvorena u jednog fotona! I to ne bilo kakvog fotona već jednog veoma znatiželjnog koji ima želju za istraživanjem i usvajanjem novih tajni. Tko zna čega se je u stanju sjetiti jedna elementarna čestica poput mene.
Postoje neke stvari o kojima ću progovoriti jednom za svagda pa neka sude. Prije apsolutno svega što je ljudima zamislivo i nezamislivo postojao je smisao. To je kolijevka postojanja općenito. Sve ono što se dogodilo, dogodilo se sa smislom kojeg naši ljudski ograničeni umovi nisu bili u stanju shvatiti i vjerojatno nikada niti neće. Zašto uopće postojite? Zašto je vašem umu dana mogućnost da percipira znanja, pa da ih da tako kažem „obradi“ u snovima i da vas zavarava čitav život! Ljudi nikada neće u potpunosti shvatiti i imati kontrolu nad mislima koje se rađaju u njihovom umu! Um rađa misao! A misao je ona koja nas uništava ako nam naš um uspije poslati informaciju i lagati nam govoreći nam da je ona besmislena. Ništa nije besmisleno, ali ljudi su slabi, žude za tim da otkriju smisao sa svim što znaju da ga na ovoj razini života ne mogu dotaknuti, tako se trude, ali um im jednostavno ne da da se bore protiv njega. Zato u meni i meni sličnim cijelo vrijeme vlada nemir u duši. Zar nije prokletstvo htjeti dotaknuti božanske visine i posegnuti za znanjem koje i da bi nam netko ponudilo ne bi imali mogućnosti prihvatiti. Živjeti za priču...koja možda nikada neće biti napisana. A i oni pokušaji moraju ostati skriveni...jer ljudi se boje znanja i onoga što ne shvaćaju.
„Isabella, koliko sam ti puta rekla da ne smiješ podcjenjivati ljude iz razreda... svatko je dobar za nešto,“ bile su riječi moje majke na što sam se ja smijala, onako pakleno i zlobno, onako demonski i prijezirno.
“Ali zar ne razumiješ niti ti?“ sada sam bila već malo ozbiljnije krenula prema njoj da započnem novi razgovor, ali sam odustala, bilo bi to gubljenje vremena uzalud. Ljudi nažalost ne mogu prestati biti slijepi na stvari koje njihova svijest za sada nije u stanju razumjeti. Ne mogu spoznati smisao.
Sada, kao foton, također ne mogu spoznati smisao. Ali postoji nešto čime sam upoznata, a što ljudi možda nikada neće znati pošto nisam u stanju komunicirati s njima. Radi se o smrti. Umrla sam u automobilskoj nesreći kao 15-godišnjakinja i stvorila se u prostranoj dvorani čiji su zidovi neprestano mijenjali oblik ovisno o emocijama koje su vladale u meni; kada sam bila bijesna na svoje pogreške u životu, prostorija je bila užareno crvene boje, čak sam fizički mogla osjetiti tu paklenu toplinu koja me umarala i od koje sam jedva uspijevala disati. Kada sam bila tužna, prostorija je bila plava, imala sam osjećaj da se nalazim na dnu nekog ledenog mora iz kojega ne mogu isplivati. Sve je to nalikovalo tako stvarnoj i promjenjivoj iluziji koju sam svim snagama pokušala razbiti i vratiti se natrag na Zemlju, ali to mi nije polazilo za rukom. No, usprkos tome, ja sam i dalje bila uporna, nisam se mogla pomiriti s time da sam mrtva te je bijes u meni postajao sve veći i veći, prostorija je sjala zagasito krvavom bojom, a vrućina je postala toliko nepodnošljiva da sam mislila da ću se onesvijestiti. Nisam znala kako je uopće moguće da osjećam bilo što ili da umrem od tog silnog pritiska kada sam već mrtva? Ne, nemoguće je dva put umrijeti, mora da ću patiti ovako zauvijek. I onda sam to mjesto nazvala svojim privatnim paklom! I tada sam se odlučila smiriti, duboko udahnuti i zaklopiti oči. Tako sam čvrsto htjela da se probudim kući, u svom krevetu, ali to nije bilo moguće. Trenutak prije no što sam otvorila oči u mom se umu čuo jedan duboki i snažni glas koji je progovorio: „Ti, koja ne želiš prihvatiti činjenicu da si mrtva, postati ćeš tek obična elementarna čestica koja će biti prokleta da zauvijek luta svemirom u potrazi za smislom.“
I dan danas ga tražim.
